Sajra Kalić

I ja sam MladiCa

Ja sam Sajra Kalić, imam 20 godina i živim u Visokom.

Završila sam medicinsku školu u Kiseljaku i odlučila da ću i ja jednog dana obući bijeli mantil i stajati ponosno.

Moja priča počinje 7. 3. 2008. godine – baš, eto, dan prije 8. marta, Dana žena.

Upravo zato, kao jedna djevojka - tražim, borim se i želim prava za sve majke, supruge, žene, prijateljice i poručujem da ne odustaju nikada, kao što ni ja nisam odustala.

Akutnu limfoblastnu leukemiju (ALL) dijagnosticirali su mi sa samo 2 godine i 3 mjeseca. Liječenje je počelo odmah, u Sarajevu, gdje boravak mojih roditelja nije bio nimalo jednostavan.

To je trajalo do 2010. godine, svakodnevno.

Dodatnu komplikaciju donijela mi je i dijagnoza celijakije (intolerancija na gluten), uz sve iscrpljujuće kemoterapije i terapije održavanja.

Medicinsko stanje bilo je sve lošije i lošije, a moja želja za životom, kao trogodišnjem djetetu, sve jača i jača.

I ostvarila se.

Liječenje je dalo rezultate pa su slijedile svakodnevne kontrole (do 2013. godine) i vrijeme iščekivanja da sve bude i ostane dobro.

U prvi razred osnovne škole krenula sam 2013. godine. To je bila velika promjena u mom životu jer sam sobe pune tuge, nervoze, suza – zamijenila s prostorijama punim sreće, ljubavi, dječje vriske, igre…

Djeca s maskama na licu i okicama punim boli bila su moja svakodnevica, a u školi samo osmijesi, bezbrižnost, vedrina. Ponavljam – velika promjena.

I upravo sam kroz školovanje dobila svu snagu, pažnju i razumijevanje za ono što živim i o čemu pričam.

Danas, kao bivša učenica medicinske škole, ponosno mogu reći da zajedno s dobrim ljudima, porodicom, prijateljima – činim ovaj svijet boljim za one mališane koji se nalaze iza bolničkih vrata.

Moja borba još uvijek traje, posljedice terapija i liječenja još su tu, a ožiljci postaju pečat i dokaz onoga što „maleni“ ljudi s velikim, lavovskim srcem prolaze i što sve mogu.

Zato svim srcem želim da i oni jednog dana budu na mom mjestu te uzdignute glave svjedoče o tome ko su i što su sve prošli.

Neka za sebe ostanu glavni junaci ove bitke.

Jer – BOLEST NIJE KRAJ, TO JE NOVI POČETAK!