Vedad Hodžić

I ja sam mladiCa

Ja sam Vedad Hodžić. U oktobru 2017. godine napunio sam tačno 16 godina. Znaš, u tih šesnaest godina, proživio sam dva života - onaj jedan prije tumora, i ovaj sada koji živim. 

Ja sam Vedo, ja sam pobijedio rak, a ovo je moja priča.

Sve je počelo ljeto prije nego sam krenuo u školu, kada su moji roditelji primijetili da klecam na jednu nogu. Doktori su govorili da imam ravne tabane, da postoji mogućnost da mi je jedna noga kraća od druge, da bi se na kraju, u septembru 2008. godine ustanovilo da bolujem od Ewing sarkoma. To je bio šok. Za moje roditelje i moju porodicu općenito. Ja sam bio tek prvačić i nisam ni slutio u kakvu bitku se upuštam.

Prvo sam primao hemoterapije da se taj tumor smanji kako bi bilo moguće uraditi operaciju. Pio sam razne čajeve, jeo svakakve medove, i uz sve to primao redovnu terapiju. Na kraju svakog ciklusa terapija, u dogovoru s ocem, dobivao bi određeni poklon, jer sam kako on kaže "pobijedio jos jednu utakmicu". Ja sam bio dijete i ništa mi nije bilo jasno.

Mama i otac su teret moje bolesti podijelili na svoja ramena, i nisu odustajali. Bilo je dana kad bi dolazili suznih očiju, crvenog nosa, i znao sam da su plakali, ali šutjeli bismo i oni i ja. Naše tuge i brige nismo izgovarali naglas. Prostor oko nas bi uvijek orio jedino riječima podrške i optimizma. Jedni drugima smo bili najveća podrška i najjači vjetar u leđa.

U aprilu iduće godine, tj. 2009. godine, u Koševskoj bolnici operisao me je doktor Ismet Gavrankapetanović. Operacija je trajala pet sati. Mojima, koji su čekali u bolničkom dvorištu, činilo se kao vječnost.  Operacija je bila uspješna, tumor izvađen, te sam primio još nekoliko hemoterapija i išao na zračenja, kako bi se eventualne preostale ćelijice raka, uništile. 

Ljudi moji, godinu dana nakon uspostave dijagnoze, ja sam bio pobjednik. I dan danas smo, moji prijatelji, prijateljice i ja, pobjednici. Zahvaljujući, prije svega Bogu, mojim roditeljima, ostaloj porodici i prijateljima, ja sam dobio ovu životnu bitku. I ja to ne skrivam. Takve pobjede ne treba da se skrivaju. Pitaš zašto? Vrlo jednostavno - jer rak nije bauk.