Merisa Šogolj
I ja sam MladiCa
Ja sam Merisa Šogolj, imam 30 godina.
Rođena sam u gradu na Drini, gradu Heroja - Goraždu gradu, što nije slučajno.
A od malena i dan danas živim u Sarajevu. A ovo je moja priča!
- godine počinje moja bitka između straha i nade.
Počinje testiranje snage i hrabrosti. Počinje moja borba za drugi život.
Tada, kao devetogodišnjakinji saopšteno je da bolujem od teške bolesti, malignog tumora na malom mozgu.
Moj život se nije mjerio rođendanima, nego bitkama.
Moje djetinjstvo nije bilo ispunjeno samo igrom, maštom i bezbrižnim snovima.
U dobi kada sam trebala birati između bojanki i lutki, život je za mene birao između straha i nade.
Tog trenutka moj svijet se podijelio na dva dijela: prije bolesti i poslije nje.
Umjesto dječije pjesme - zvuk aparata.
Umjesto školskog dvorišta - bolnički hodnici.
Umjesto bezbrižnosti - učenje kako preživjeti.
Operacije. Zračenja. Kemoterapije.
Dani duži od godina, a godine teže od života.
Ipak, rak je pobijeđen.
Ali borba nije tu završila.
Došla je neuralgija - bol koja ne bira vrijeme ni mjesto.
Bol koja te nauči šta znači biti borac čak i kada izvana izgledaš mirno.
Bol koja te podsjeti da je ponekad najveća hrabrost - samo ustati i nastaviti dalje.
I nikada nisam odustala.
Jer odustati znači prestati birati život.
A ja sam uvijek birala život.
Naučila sam živjeti sa posljedicama za koje nema lijeka.
Voljeti i kada boli.
Vjerovati i kada je teško.
Biti zahvalna čak i na suzama - jer one znače da sam živa.
Danas, znam da liječenje raka nije samo medicinski proces.
To je put kroz dušu, um i srce.
To je put koji traži: vjeru, snagu uma, podršku, prihvatanje loših dana i zahvalnost za one dobre.
Strpljenje me naučilo da slušam svoje tijelo.
Strah me podsjetio da sam čovjek.
A hrabrost me naučila da sam jača nego što sam ikada mislila.
Najveći oslonac bila je moja porodica.
Njihove ruke bile su moja sigurnost, njihov glas moja snaga, njihov pogled moja nada.
Uz njih, tu su bili i ljudi velikog srca, oni koji nisu morali, ali su ipak bili tu.
Uprkos ovoj teškoj bolesti završila sam školu. Danas imam i svoje snove, nekoliko hobija, od kojih bih posebno istakla planinarenje - ljubav koju sam naslijedila od svojih roditelja. A kao vid zarade, bavim se izradom torti od papira, malim poklonima velike ljubavi, koje su itekako prigodan poklon za sve prilike. Ta radinost mi je pomogla da ostvarim bolju komunikaciju sa ljudima, korisno ispunim vrijeme, steknem nove poznanike, i pokažem kreativnost. To nije samo hobi, to je dokaz da ruke koje su prošle kroz bol mogu stvarati radost. Zbog svog zdravstvenog stanja nisam u mogućnosti da se dodatno obrazujem i zaposlim na puno radno vrijeme. Ali sam naučila da vrijednost života ne mjeriš brzinom - nego dubinom. Od 2010. godine član sam planinarskog sportskog društva “ Zlatni Ljiljan”, i već duži niz godina obavljam poslove administratora, te već duži niz godina aktivno učestvujem u radu s mladima , gdje sam i član komisije. Kroz planinarenje i planinarsko društvo stekla sam mnogo novih prijatelja, divnih ljudi koji su mi davali vjetar u leđa i s kojima sam se svaki put radovala novim avanturama. Ljubitelj sam prirode i planine.
Priroda mi je postala lijek, a planine mjesto gdje dišem punim plućima.
Danas sam jača nego ikad.
Zahvalnija nego ikad.
U meni žive dva života - onaj prije i ovaj koji mi je ponovo darovan.
Liječenje raka zahtijeva ne samo medicinske intervencije, već i emocionalnu, mentalnu i duhovnu podršku. Strpljenje nas uči da prihvatimo ritam svog tijela i da vjerujemo u proces ozdravljenja. Strah nas podsjeća da smo samo ljudi, ali hrabrost nas podučava da možemo pronaći snagu u svojoj ranjivosti. A biti okružen porodicom, koja vam daje podršku u svakom momentu, je onaj najjači pokretač za borbu dalje!
Zato danas živim polako, svjesno i iskreno.
Ne čekam posebne dane, jer svaki dan koji dišem je poseban.
I ako me život nečemu naučio, onda je to ovo:
Nije snaga u tome da nikada ne padneš.
Snaga je u tome da ustaneš i kada nemaš snage.
Nije hrabrost u tome da se ne bojiš.
Hrabrost je da ideš dalje uprkos strahu.
Ja sam prošla kroz ono što mnogi ne mogu ni zamisliti.
I ostala sam.
Ne savršena.
Ne bez ožiljaka.
Ali živa.
I zahvalna.
Ja sam svoju bitku dobila.
I zato danas biram da živim.
Da osjećam.
Da volim.
I da nikada ne zaboravim koliko vrijedi - još jedan dan.
Na kraju, putovanje liječenja raka nije samo borba, već i prilika za rast i transformaciju. Kroz strpljenje, strah i hrabrost, otkrivamo dubinu svoje snage i sposobnosti. I dok se penjemo iznad izazova, osjećamo se zahvalni za svaki dan i svaki trenutak života.
“Jer zdrav čovjek ima hiljadu želja, a bolestan samo jednu.”
“Ja vjerujem da sve što se događa biva, biva s Božijom voljom i Božijim određenjem”.