Zovem se Advija Džambas, imam 24 godine, iz Travnika sam gdje sam završila osnovnu, a zatim i srednju medicinsku školu. Sada sam studentica  četvrte godine Fakulteta zdravstvenih studija na Univerzitetu u Sarajevu. Već duži niz godina aktivna sam kao volonter. Druželjubiva sam osoba i socijalnom životu pridajem veliki značaj, a također i duhovnom. Sve izrečeno  zvuči  poprilično  očekivano za jednu djevojku od 24 godine, ali kako svaka osoba vodi neku svoju borbu o kojoj ne znamo ništa ili znamo vrlo malo tako sam i ja prošla jedan trnoviti put, put iskušenja i borbe - borbe za život.

Sa 13 godina dijagnosticiran mi je Hodgkinov limphom, rak limfnih čvorova. Dovoljno je reći 13 godina i rak da zastane dah, bez da ispričam detalje tri godine duge bitke. Nikom na svijetu nije lahko čuti da on ili neko koga voli boluje od zločudne bolesti, od bilo kakve bolesti, tako nije bilo ni mojoj porodici i meni, a suočavati se sa onim što donosi svakodnevnica jednog onkološkog pacijenta poseban je udar i na psihičko stanje, a ono je opet ključ za ovo drugo. Ono što želim da ispričam jeste kako sam se borila baš s tim,  kako mi je vjera, nada i nepresušni optimizam pomogao da ostanem jaka i stignem do, u tim momentima, jednog i jedinog cilja – ozdravljenja.

Od najranijih godina djetinjstva odgajana sam u duhu vjere, prvo u svojoj porodici, zatim u mektebu, školi, a kasnije sam i sama tražila to znanje i učila, jer što sam više spoznavala i znala osjećala sam veću sigurnost i sreću. Upravo zbog čvrstog ubjeđenja u sve što sam znala o Onom koji sve kontroliše, ubjeđenja u sudbinu, u momentima kada sam saznala za dijagnozu nisam to smatrala kaznom, niti sam okrivljivala bilo koga, smatrala sam to iskušenjem za moju porodicu i mene, a od tog momenta sam još više zavoljela riječi Božije poslanika s.a.w.s „Kada Allah zavoli nekoga – On ga stavi na iskušenje...“

Sva moja borba bila je prožeta vjerom kao osloncem. Dova je bila moje najjače oružje i ne samo moje nego i ljudi oko mene. Čvrsto sam vjerovala da će Onaj koji mi je dao bolest dati i lijek za tu bolest, pa koliko god ja morala da se strpim i podnesem iskušenje koje me zadesilo.  Doktori su radili svoj posao, vjerovala sam im, ali više od svega vjerovala sam Uzvišenom Gospodaru, da me neće napustiti i da će mi dati olakšanje u nevolji. Molitve, dove, učenje i slušanje Kur'ana, zikrovi bili su u tim momentima, kao i danas moj ključ za izlaz iz nevolje. Vjera daje snagu u slabosti, olakšava da se podnesu teškoće. Daje ono ključno, duhovnu snagu i psihičko zdravlje. Taj osjećaj ubjeđenja ne može se zamijeniti ni sa čim drugim, nikakvim drugim zanimacijama, nijednom drugom metodom „rasterećenja“. 

Ono što sam spoznala  prihvatajući to kao Božiju volju i iskušenje jeste da sam kroz to dobila druge višestruko veće blagodati što samo potvrđuje neizmjernu milost Božiju. Ojačati u vjeri, očekivati nagradu sa strpljenje pod iskušenjem, dobiti iskrene i prave prijatelje koji su mi postali kao porodica, nije ništa drugo nego Božija blagodat, a dobila sam i onu najveću ZDRAVLJE. Ne mogu ni da zamislim kakav bi moj put života i put do izlječenja bio bez vjere, bez tog mira i sigurnosti. Vjera je ključni aspekt našeg života i pomaže nam da realno prihvatimo prilike u kojima živimo, te da ne podlegnemo teškoćama koje nas zadese, a neizbježne su.  Sa istinskom vjerom sve se lakše savlada. Ovaj svijet je svijet iskušenja, a Uzvišeni, neka Mu je sva slava, hvala i zahvala, voli  izdržljive – koji su strpljivi u nevolji.