Ove godine sam 'napunio' 23 godine života sa neizlječivom bolešću, Morbus Chronom. Nisam imao neke velike životne planove. Teško je bilo šta planirati kad nemaš zdravlje. Neko mašta velike ciljeve, a moj san je bio da, nekad u budućnosti, mogu jesti i piti bez bolova i krvarenja.

Kad sam bio dječak, pojavila se bolest. Otišao sam do toaleta, i osjetio nevjerovatan bol u debelom crijevu. Skočio sam kao oparen, i pogledao, kad ono, izašla čista krv.  Izbezumio sam se, vrištao i skakao od boli, ali ona nije prolazila, opet sam izbacio krv. A nakon toga bio tako slabo i iscrpljeno, da sam mogao samo ležati. Život mi se sveo na odlaske u toalet, po 10 i 15 puta dnevno, od jutra do naveče, uz krvave proljeve, groznice, i bolove. Počeo sam da mršavim, da se topim, da nestajem.

A još su teže posljedice bile u duši onog dječaka, užasnutog i bespomoćnog pred životnim zidom koji nisi mogao preći. Počeo sam se povlačiti. Zatvorio se u svoju dušu i četiri zida sobe. Rijetko sam izlazio van, nikome nisam dao sebi blizu. I kad bih se zatvorio i osamio, tad sam mogao na miru da budem sa svojim problemom. Padao sam u faze da sam samo razmišljao o bolesti, samo o njoj pričao, samo o njoj mislio. Bio sam živ, srce je kucalo, ali je sve ostalo stalo.

Bolest mi je oduzela život...

Tad nisam shvatio. Bolest nije kraj. Bolest nije zid. Iskušenje nije cijeli život. Ono je samo dio života. A život je ogroman i koliko god težak bio, u njemu i dalje može biti ljepote.

Zbog bolesti sam i mnoge stvari radio kasnije od drugih. Upisao fakultet u 21 godini, završio sa 26. Hafiz postao sa 32 godine. Prva radna iskustva sticao sa 29 godina. I tako dalje. Ali nisam odustajao. Jesam padao, i to baš do dna. Ali sam se podizao i pokušavao iznova i iznova. Borba sa traumama, strahovima, blokadama, da se izboriš sa ranama na srcu i duši je posebna priča.  Kroz sav taj put insan jako puno nauči.

Da sam imao 'normalnu' mladost, Bog zna gdje bih danas bio. I kojim bih putem pošao. Ali sad vidim da je On imao plan.

I ta bolest, dugo sam mislio da je ona moj najveći dušman, da je moram pobijediti i da ne mogu biti srećan dok god nje ne nestane. A nisam vidio da je ona poslana da me nauči živjeti. Nisam znao koliko će samo dobra preko nje doći u moj život. Ono što sam mislio da je najveće iskušenje je ustvari bilo put. Put ka boljoj, jačoj i srećnijoj verziji tebe.

Bolest te i nauči strpljenju, zahvalnosti i sreći. Nauči te da cijeniš svaki dan i svaki dah, svaki momenat s voljenima i bližnjima. Nauči te da ne osuđuješ lako, a još više praštaš. Bolest te nauči da život ima veći cilj od onoga što vidimo običnim okom. Bolest te učini boljim čovjekom, a da toga često nisi ni svjestan.

Ne daj da te problem satjera u zid, ne daj da ti obuzme život. Čupaj se van iz tog zatvora, Mrvicu po mrvicu, ali ti to možeš i moraš da bi ti bilo bolje. Pričaj sa drugima, podijeli strahove, koliko god da te je strah toga. Nasmij se, koliko god da ti se ne da. Uči, čitaj, gradi, pravi, snivaj.

Boji život svijetlim bojama, pa ćeš vidjeti kako tama nestaje i kako strah popušta. Ne daj da tama iskušenja nadvlada sve ono dobro u tvom životu, sve ono što te čeka i što imaš. Jer ti si dar ovom svijetu, život može biti lijep iako ga nekad prekriju tamni oblaci. I ne daj da te iskušenje uvjeri u nešto drugo.

Moja utjeha kroz tu borbu je bila moja majka. 'Obična' žena. Samohrana majka. Navikla na borbu, suze i znoj, trudeći se cijeli život da obezbijedi egzistenciju. I brinući se godinama o bolesnom sinu jedincu.  Nadajući se da će on nekada biti zdrav. Sanjajući da će on postati sve ono nešto što je ona maštala i vjerovala da on može biti.

Moja mama nije navikla na ljubav. Na pažnju. Na neke drugima normalne stvari, jer je uvijek bio jedan cilj preči. Preživjeti.

Moja majka ne voli pokazivati slabost. Za sina je ona bila kao planina jaka. Ali sin danas zna koliko je mama bila uplašena, slaba i koliko ju je toga boljelo. To nije pokazivala, da se on ne bi brinuo. Moja mama je 'obična' žena. Ali nema ništa 'obično' u roditeljskoj ljubavi i žrtvi. Neizmjerno veliko je imati nekog da te tako voli.

Dolazi nam Ramazan. Mjesec posta, milosti, oprosta, dobrih djela i saosjećanja prema drugima. Kada je upitan neko od dobrih prethodnika je upitan, zašto je propisan post? Kazao je: "Da onaj ko je imućan osjeti slast gladi, pa da nakon toga gladnoga ne zaboravi."

I da onaj ko je zdrav, ne zaboravi bolesnoga i nemoćnoga.

Ovog Ramazana poklonimo srce bolesnoj djeci i njihovim roditeljima, pravim superherojima. ❤