Matej je iz Vareša. Prvačić. Stariji brat jedne mlađe sestre koja mu je i publika i saveznik u svim igrama. Na prvi pogled zna izgledati ozbiljno, čak i pomalo ljut kao da je fudbalski sudija koji čuva red na terenu. To je samo njegova mala gluma. Iza te „strogoće“ krije se presladak dječak, onaj koji se smije očima i koji topi srca čim pomjeri obrve.
Ako pitate Mateja šta najviše voli, odgovor je jasan: lopta. I to ne bilo koja. Njegova lopta je broj jedan. Ona zna sve njegove tajne, pamti svaku pobjedu i svaki pad. S njom Matej zaboravi na vrijeme, na bolnice, na tišinu koja ponekad uđe u sobu bez kucanja. Na terenu njegove mašte, Matej je uvijek spreman. Trči, dodaje, zabija golove i nikada ne odustaje. Fudbal za njega nije samo igra, nego dokaz da se može ustati i kad je najteže.
Matej voli i igrice, jer u njima junaci uvijek imaju još jedan život. On jako dobro zna koliko je važno vjerovati u taj „još jedan“. Nekada je volio i kuhati, bio je pravi mali pomoćnik u našoj Roditeljskoj kući Sarajevo gdje često boravi sa svojom porodicom. Sve dok jednog dana nije ozbiljno saopštio da „daje otkaz“. Razlozi su ostali tajna, ali osmijeh koji je tada imao govorio je sve: Matej zna šta hoće i zna to reći bez straha.
Danas se Matej bori sa malignom bolešću. To je borba u kojoj nema publike, ali ima mnogo hrabrosti. Borba u kojoj je ponekad umoran, ponekad tih, ali nikada sam. Uz njega su porodica, sestra koja ga gleda kao heroja i svi oni koji vjeruju da djeca poput Mateja nose posebnu snagu. Onu koja nije glasna, ali traje.
Matej nas uči da hrabrost ne mora biti glasna. Da se snaga može kriti u malim koracima, u stisnutoj šaci, u lopti koja čeka sljedeći šut. Uči nas da ozbiljna lica ponekad samo čuvaju nježno srce. Da, čak i kad život postavi tešku utakmicu, uvijek postoji šansa za gol.
Danas, Matej nije samo dječak koji se hrabro bori svoju najveću utakmicu. On je i zaštitno lice trenutne kampanje Udruženja Srce za djecu oboljelu od raka, povodom Međunarodnog dana djece oboljele od raka, pod sloganom:
„Ne sutra. Njima trebamo sada.“
Njegova priča podsjeća nas da djeca ne mogu čekati. Njima je podrška potrebna sada, danas, u ovom trenutku.
