Divna doktorica Lejla Pilav i tim na pedijatrijskom Hematoonkološkom odjelu KCUS-a su pokušavali olakšati stvarnost dijagnoze koju čujemo, a moj muž i ja željeli smo vjerovati da je sve samo san.

Bez obzira koliko ste jaki i snalažljivi u životnim izazovima, bez obzira na utjehu, podršku, niko vas zapravo ne može pripremiti na prihvatanje vijesti da vaše dijete boluje od raka.

Nema pravila i nema šeme po kojoj ćete brže shvatiti šta vas je snašlo.

Dijete koje živi svijet snova, igre i bezbrižnosti, preko noći uplovi u novi svijet koji mu je sve to prigrlio i zatrpao valom tegobe, boli i borbe.

To saznanje je uvijek šok, nevjerica i osjećaj gubitka stvarnosti te zamagljena slika svega što je postojalo.

Kao da život dobija drugu dimenziju smisla i kao da svaki naredni dan dišeš sa nepotpunim uzdahom.

U toj stvarnosti osjećaš da si na stazi koja neprekidno broji kilometre, a ti žudiš strpljivo da vidiš svjetlost prema kojoj trčite iako ne znaš šta vas čeka na prvoj krivini.

Ne brojiš dane, nego leukocite.

Raduješ se svakom rastu trombocita.

Brojiš nedostajanja i tihe suze pretvaraš u snažne osmijehe.

Ne brojiš datume, nego bilježiš svaku pretragu koja ti obilježi dalji tok liječenja.

Ne žališ se. Ipak otreseš, kao prašinu sa sebe, svaku sumnju i strah koji ti iznova svako jutro šapuću da su tu, ali ti ih svaki put savladaš saburom i nadom.

Od početka suočavanja sa dijagnozom, zapravo idete na putovanje sudbine koje ne birate sami, ali vremenom naučite kako da ga ispravno prihvatite i živite.

Srčano i dalje stvarate radost iz malih stvari i shvatite koliko su zapravo ogromne.

Hvataš djetetove osmijehe, i svoje sa njim. Nižeš ih u prostranstvo svoje duše kao u dragocjenu seharu.

Svjesno ne podrzumijevaš više ništa, jer nekad nesvjesno jesi.

Naučiš da godišnja doba više ne gledaš kroz njihova obilježja, nego kroz ono što prođete, preživite i što vas ne slomi, jer moglo je ili jeste.

Onda kad si zatvoren u četiri zida, shvatiš da ljubav i snaga nemaju zidova. Naučiš da je sasvim normalno da padneš, ali i da ustaneš. Da je ljepota u danu bez dodatnih tegoba.

Naučiš da sa osmijehom nosiš u isto vrijeme brigu, nadu, stres i iscrpljenost.

Vremenom utvrdiš da srcem činiš sve što je do tebe i lakše žvačeš sve što te snađe, jer znaš da se nesebično trudiš. Iako znaš u čijim rukama je zadnja odredba.

U ljudskim borbama nema svjetala pozornice. Junak si kad ideš naprijed iako te nekad tijelo vuče nazad, a nekad su sreća i uspjeh samo preživjeti neki težak dan, informaciju, nedostajanje ili bol.

Na ožiljcima koje dobijemo na ovom putu smjelo ćemo nacrtati sunčani osmijeh. Neka nam to bude podsjetnik da sve prolazimo sa zahvalnošću i dostojanstvom, jer drugačije ne želimo i nećemo.

Iako znamo da je svako jutro iznova rasuto između snova i stvarnosti, živimo sa ubjeđenjem da je svaka nova zora ujedno i prilika za novu nadu i korak prema naprijed.

Liječenje je jednim dijelom uspješno odrađeno na pedijatrijskoj hematoonkologiji u Sarajevu i nastavljeno u Zagrebu, gdje smo upoznali mnoge divne osobe i zahvalni smo, također, za uspješan nastavak liječenja koje je u dogovoru sa dr. Pilav predvodila prof. dr. Jasmina Stepan Giljević iz Zagreba.

Ukupno 16 mjeseci velike borbe, nade, padanja, ustajanja, izazova i neizvjesnosti. Hvala Bogu uspjeli smo. Naš Mahir je pobijedio. 

Ima istine u tome da najveće borbe najjači vode. 

Mahire, naučio si nas da snaga ne leži u godinama, ne čuči u tijelu, niti snažnim mišićima. Svaki neizvjestan tren otpuhao si najmilijim osmijehom i onda kad ti nije bilo do toga. 

Istina, nakon svega, nalazimo se u rizičnom periodu praćenja. Svaka kontrola budi novu brigu, neizvjesnost, ali mi želimo ostati pozitivni, hrabri i zahvalno živjeti novu šansu. Tako je sve lakše.

Naučili smo da na ovom putu ne mijenjamo sebe nego pravac gledanja. Ne što želimo, nego što moramo, za svaki atom potrebne snage, za svaki novi osmijeh, za svaki korak i za svaki novi dan.

Zato, volite se, grlite se, smijite se, nosite u sebi ljubav i mir. Zahvalite se na svakom novom danu koji vam čuva ono najdraže i najpotrebnije. Naučite da pametno sabirate i oduzimate, jer život nema reprizu.

Čuvajte one koji vas vole i koje volite. Zagrlite ih kad god imate priliku.

Zahvalite se i na iskušenjima, jer znamo od koga su.

Naša snaga su vjera, Mahirov stariji brat Amar, naša porodica, najmiliji i armija svih divnih ljudi, koji su nesebično srcem bili i jesu uz nas kroz sve što smo prošli i prolazimo.

Hvala ti, Mahire, što si pokazao kako se i u najvećim olujama života punim plućima živi ljubav.

Zauvijek ponosni na tebe.❤️

(Priča iz pera mame Merime i babe Semira)