U jednom od onih tuzlanskih jutara kada se magla sporo povlači, živi djevojčica po imenu Adna Hukić. Na prvi pogled, ona je osmijeh. Otvoren, komunikativan, onaj koji lako pronalazi put do ljudi. Adna voli razgovor, voli da pita, da sluša, da se poveže. U njenim očima ima radoznalosti, ali i nečeg dubljeg. Nečeg što se ne uči, već nosi.

Adna je borac. Iako je još dijete, život ju je naučio lekcijama koje se ne pišu u sveskama. Njena svakodnevnica ispunjena je borbom protiv limfoma, ali ona tu borbu ne vodi glasno. Adna je tiha, nenametljiva snaga. Ne traži pažnju, ali je nemoguće ne primijetiti. Kao svjetlo koje ne zasljepljuje, ali grije.

U bolničkim hodnicima, gdje vrijeme drugačije teče, Adna ostaje svoja. Ponekad umorna, ponekad zamišljena, ali uvijek uspravna. Njena snaga ne dolazi iz prkosa, već iz prihvatanja, iz hrabrosti da svaki dan uzme kakav jeste i u njemu pronađe razlog za osmijeh. Ona zna da je borba teška, ali vjeruje da nije sama.

Simbol Adnine priče nije samo bolest, već srce. Srce koje kuca snažno i onda kada je tijelo slabo. Srce koje uči strpljenju, koje u tišini raste i jača. Poput cvijeta koji izraste kroz pukotinu u betonu, Adna pokazuje da život uvijek pronađe put.

Udruženje Srce za djecu oboljelu od raka stoji uz Adnu i svu djecu koja, poput nje, svakodnevno pokazuju da hrabrost nema godine. Njihove priče nisu samo borbe. One su podsjetnik da nada postoji, da zajedništvo liječi i da ljubav ima moć da bude jača od svake dijagnoze.

Adna je više od djevojčice koja se liječi. Ona je simbol tihe snage, otvorenog srca i nepokolebljive vjere da poslije tame dolazi svjetlo.