Moje djetinjstvo tada se preselilo iz Tuzle u Sarajevo, u bolničke hodnike i sobe koje su postale moj svijet. Umjesto igre i bezbrižnosti, moje dane su ispunile infuzije, aparati i bijeli mantili. Sjećam se dugih dana i još dužih noći, mirisa bolnice i tišine koju prekidaju koraci medicinskog osoblja.

 

Najviše pamtim strah. Strah od igala koje su postale svakodnevnica. Male ruke koje su morale biti mirne dok su tražili venu. Sjećam se vađenja koštane srži bol koji se teško može opisati riječima, i osjećaj nemoći koji ga prati. Lumbalne punkcije, ležanje bez pomjeranja, pogled u plafon i tiha nada da će što prije završiti.

Hemoterapije su bile posebna priča. Tečnosti neobičnih, jakih boja ulazile su u moje tijelo, a ja nisam znao kako nešto što izgleda tako “šareno” može biti tako teško. Osjećao sam slabost, mučninu, umor koji me obuzimao do te mjere da nisam imao snage ni za riječi. Gubio sam kosu, ali sam, iako mali, počeo shvatati da gubim i dio bezbrižnog djetinjstva.

 

Ali nikada nisam bio sam.

 

Uz mene je bila moja mama uvijek tu, uvijek budna kada je trebalo, uvijek jaka kada ja nisam mogao biti. Njene riječi su me smirivale, njen pogled mi davao sigurnost. Moj otac je svaki dan dolazio iz Tuzle, bez obzira na umor i put, samo da me vidi i da mi pokaže da je uz mene. Njegov dolazak bio je snaga koja me gurala naprijed.

Moja sestra, tada još djevojčica, ostala je kod kuće i nosila svoju borbu u tišini. Iako nismo bili zajedno, osjećao sam njenu ljubav i brigu. Kao porodica, bili smo razdvojeni fizički, ali nikada srcem. Upravo tada smo pokazali koliko smo jaki zajedno.

 

Ta borba me promijenila. Naučila me da bol može biti učitelj, da su male pobjede zapravo najveće i da prava snaga dolazi iz ljubavi i podrške.

 

Danas, kada pogledam unazad, ne vidim samo bolest vidim put koji me oblikovao. Postao sam svjestan vrijednosti života na način na koji mnogi ne moraju tako rano naučiti.

 

Posebno mjesto u mom životu sada ima udruženje ,,Srce za djecu koja boluju od raka,, koji su prošli slične borbe. Tu sam pronašao razumijevanje koje se ne može objasniti riječima. S njima dijelim iskustva, putujem, učim i rastem. To nisu samo prijatelji to je moja druga porodica.

 

Moja priča nije samo priča o bolesti. To je priča o boli, ali i o hrabrosti. O suzama, ali i o osmijesima. O trenucima kada je bilo najteže, ali i o ljudima koji su me naučili da nikada ne odustanem.

 

Danas stojim kao dokaz da se i najteže bitke mogu pobijediti uz ljubav, vjeru i snagu koju nosimo u sebi, čak i kada toga nismo svjesni.