Sajra Bečirović

I ja sam MladiCa

Ovo nije priča o bolesti. Ovo je moja priča.

Imala sam samo jedanaest godina. Period ispunjen igrom, školom, smijehom i sitnim brigama, a onda... A onda je došla jedna riječ, meni potpuno strana, koja je sve promijenila – Hodgkinov limfom IIA. 

Sjećam se te male izrasline na vratu. Izgledala je tako bezazleno, a u sebi je nosila oluju koja će mi promijeniti život iz korijena. Tada, sa svojih jedanaest godina, nisam razumjela medicinske termine, ali sam razumjela tišinu. Onu tešku, ljepljivu tišinu. Razumjela sam strah u očima odraslih, onaj lom koji su pokušavali sakriti osmijesima. 

Ali u tom mraku, nisam bila sama.

Sjećam se ruku svojih roditelja. Onih istih ruku koje su me donedavno ljuljale, a tada su me držale toliko čvrsto. Njihova ljubav je bila moj tihi štit, plakali su tamo gdje ja nisam vidjela, a ispred mene stajali kao neustrašive kule snage. Uz njih, tu su bili i moji doktori, heroji u bijelom koji su za mene postali mnogo više od doktora. Postali su moji čuvari, koji su blagim glasom i sigurnim pokretima krotili moj strah i vodili me kroz nepoznato. Uz podršku tih divnih ljudi odbrojavala sam cikluse hemioterapije. Četiri kruga kroz koja je moje malo tijelo moralo proći. Bolnički zidovi postali su moj horizont, a infuzije moji saputnici. Bilo je noći kada su suze same tekle, ne samo od fizičke boli, već od onog dječijeg pitanja koje odjekuje u mraku: "Zašto baš ja?"

U tim trenucima, dok je sve boljelo moje djetinjstvo se transformisalo. Nisam nestala, samo sam morala prerano odrasti. U toj bolničkoj pidžami, ja sam u sebi gradila snagu, crpeći je iz svakog ohrabrenja koje su mi pružali moji najbliži. Svaka njihova rečenica "možeš ti to" bila je cigla u tvrđavi koju sam gradila.

Vrijeme je prolazilo sporo, ali ja se nisam predala. Ono što je tada izgledalo kao kraj moga puta, uz pomoć svih postalo je početak moje neustrašivosti.

Danas, kada zatvorim oči i sjetim se te djevojčice od 11 godina, ne osjećam sažaljenje. Osjećam strahopoštovanje. Vidim tu malu figuru koja stoji uspravno jer su je držale ruke ljubavi i stručnosti. Vidim pobjednicu koja je izronila iz pepela sopstvene boli. Ja nisam samo preživjela. Ja sam pobijedila. 

Ovo je priča o borbi, o vjeri koja ne manjka i o nevjerovatnoj snazi koja se rodi onda kada oko sebe imaš ljude koji ne daju da potoneš.