Lamija Adilović
I ja sam mladiCa
Moje ime je Lamija Adilović. Dolazim iz Sarajeva i imam 19 godina. Nakon uspješno završene gimnazije kao jedna od učenica generacije, upisala sam Filozofski fakultet, odsjek psihologija.
Moja priča počinje 2013. godine kada sam otkrila da bolujem od raka limfnih čvorova, tačnije od Non-hodgkin lymphoma. U pitanju je bio treći stadij. Tada sam bila učenica 9. razreda osnovne škole. U bolnicu sam legla 1. aprila, malo prije završetka svog osnovnog školovanja. Kao djevojčici, veoma teško mi je pala sama bolest, kao i taj strašni gubitak kose. Također, veoma teško mi je palo odvajanje od prijatelja iz razreda, naročito jer je bio kraj osnovne škole. Na početku nisam bila svjesna ozbiljnosti situacije u kojoj se nalazim, nisam shvatala težinu bolesti.
Međutim, kada sam počela primati kemoterapije i kada su me počeli obuzimati nesnošljivi bolovi, postajala sam svjesnija šta rak zapravo znači. Kemoterapije sam primala 6 mjeseci. Tih 6 mjeseci mi se činilo kao dugih 6 godina jer je moje liječenje bilo izuzetno komplikovano. Tokom liječenja sam oboljela od još nekoliko pratećih bolesti koje rak donosi sa sobom. Skoro dva mjeseca sam bila nepokretna. Nakon toga sam bila godinu i po na terapiji održavanja. Doktori su prognozirali ono najgore, nisu vjerovali da ću uspjeti da preživim. Međutim, ja sam vjerovala u uspjeh. Nikada nisam sebi dopustila da posustanem, ma koliko god teška situacija bila.
Uvijek sam bila pozitivna i optimistična, a ta psihička snaga je zapravo najbitnija. Kada su doktori počeli pripremati moju porodicu za moju smrt, tada sam sebi rekla: "JA TO MOGU! RAK NIJE JAČI OD MENE!". Trudila sam se svim silama da stanem na svoje noge, da prohodam i da se oporavim. Malo po malo, moje stanje se počelo poboljšavati. Svi doktori i medicinske sestre su bili u čudu zbog naglog poboljšanja mog stanja i nalaza. Nikada nisam gubila nadu, čak ni onda kada je bilo najteže. Uspjela sam pobijediti samu sebe! 30. augusta sam primila svoju posljednju kemoterapiju.
Nakon toga sam upisala srednju školu i nastavila koračati hrabrim koracima stazom svog života. Potom sam išla u Istanbul da bih provjerila putem posebnih medicinskih aparata da li sam izliječena i nalazi su hvala dragom Bogu pokazali sve najbolje. Veliku podršku sam dobivala od svoje porodice, prijatelja i svih nastavnika iz osnovne škole.
Svoju bolest sam oduvijek smatrala kao iskušenje, nikada kao kaznu. To mi je veoma pomoglo u samom procesu mog liječenja. Također, bolest me podstakla na zrelije razmišljanje i da shvatim da u životu nisu bitne male stvari kojima se većina nas okupira.
Svim ljudima koji se trenutno nalaze u fazi borbe sa ovom opakom bolešću poručujem da apsolutno nikada ne smiju posustati! Posustajanje i odustajanje je zabranjeno! Najbitnija je psihička snaga i volja, to je ono što nas vodi do uspješnog cilja. Vjera, nada i strpljenje. Šaljem vam svima puno ljubavi i poručujem da zauvijek budite zahvalni na svom zdravlju jer ono je ipak najveće bogatstvo!