Harun Šabić

I ja sam mladiCa

Ja se zovem Harun Šabić. Rođen sam 30.05.1994. godine u Zavidovićima. Student sam Pravnog fakulteta i pet godina aktivni član Mladica i Udruženja “Srce za djecu koja boluju od raka”.

Kao srednjoškolcu dijagnosticiran mi je osteosarkom desne natkoljenice. Imao sam petnaest godina kada sam saznao da je to jedna vrsta raka koji napada kosti. Doživio sam veliki šok. Kada sam stigao na Kliniku za ortopediju u Sarajevu, prof.dr.Ismet Gavrankapetanović sa svojim timom mi je sve objasnio te sam krenuo sa procesom liječenja. Morao sam primati kemoterapije. Uz podršku prof.dr. Semira Bešlije uspio sam se kemoterapijama pripremiti za opraciju.

Za mladu osobu i sportistu kao što sam bio ja, ležanje u bolničkom krevetu je bila zadnja stvar koju sam želio raditi u svojim najboljim godinama. Dok ležite u bolnici i primate terapiju izolovani ste od cijelog svijeta, od porodice, od prijatelja i normalnog života. Moja prva misao je bila da li ću se ikada vratiti u taj normalni svijet.

Poslije kemoterapija doktori su mi objasnili da se operativni zahvati koji su neophodni za nastavak mog liječenja ne mogu odraditi u našoj Bosni i Hercegovini pa su mi preporučili Institut za Ortopediju - Rizzoli u Bolonji. Nakon dvije operacije, i niza silnih kemoterapija i fizikalnih terapija napokon sam trebao prohodati bez štaka. Prošle su tri godine od početka mog liječenja i moji prvi koraci bez štaka bili su na mojoj maturskoj večeri.

U borbi protiv moje opake bolesti najviše su mi pomogli moja porodica, doktori, familija, prijatelji i naravno medicinsko osoblje. To je jedan od razloga zašto ja sada pomažem djeci koja su oboljela od raka te se trudim da to uradim na najbolji mogući način. Mi koji smo to prošli najbolje znamo kako to izgleda, te smatram da možemo puno pomoći djeci koja se trenutno liječe.

Ja znam mnoge koji imaju priču sličnu mojoj. Sjećam se, nažalost i onih čija je priča završena. Zato se, u njihovo ime, borim, trudim i dajem sve od sebe kao što su drugi to uradili za mene. Smatram da smo mi Bosanci i Hercegovci ljudi velikog srca i da možemo puno pomoći na bilo koji način djeci koja se bore sa ovom opakom bolesti i uvjeren sam, da mi mladi koji smo to preživjeli, trebamo činiti što više da djeci olakšamo i uljepšamo taj ružni period njihovih mladih života, kako bi i oni sutra imali svoju priču.