Amila Dudo

I ja sam mladiCa

Zovem se Amila Dudo. Rođena sam 12. juna 1994. u ratnom Sarajevu. 
Do svoje sedamnaeste godine živjela sam kao svako dijete koje ima svoje snove. Sanjarila sam o tome da postanem uspješna karatašica koja će ponosno predstavljati svoju zemlju na takmičenjima širom svijeta. 
Međutim, taj moj san raspršio je jedan sistematski pregled, koji je u potpunosti promijenio moj dotadašnji život i vezao me za bolesničku postelju. Ljekar mi je tada rekao da moji nalazi nisu baš najbolji i da bih trebala obaviti detaljnije ljekarske pretrage. 
Put do uspostavljanja dijagnoze tekao je sporo, toliko sporo da se meni učinilo kao vječnost. Dijagnoza koja mi je uspostavljena bio je non- Hodgkin limfom, koji je ubrzo prešao u Akutnu limfoblastičnu leukemiju. 
Liječenje, koje je započeto na klinici za hematologiju u Sarajevu, morala sam nastaviti u Zagrebu. Naime, u Zagreb sam morala ići na transplantaciju koštane srži koja je bila neophodna za moje ozdravljenje, a koju nije bilo moguće obaviti u Sarajevu.
Uprkos mučnim i iscrpljujućim hemoterapijama, nikada nisam posustajala, vjerovala sam u sebe, vjerovala sam da ću pobijediti bolest. Odlazak u Zagreb za mene je bio nova nada, nada u novi život. Naravno, teško sam doživjela saznanje da liječenje moram nastaviti van granica Bosne i Hercegovine, ali trudila sam se da sa mnom ne preovladavaju emocije - katkad je to bilo moguće, katkad baš i nije. 
Liječenje u Zagrebu trajalo je 6 mjeseci. U tih pola godine, obavljena je transplantacija koštane srži od srodnog donora, a to je bila moja mlađa sestra Emina. Uslijedio je, potom, posttransplatacijski oporavak koji se, dijelom, odvijao u zagrebačkoj bolnici „Rebro“, a dijelom u stanu. 
Nakon šestomjesečnog boravka u Zagrebu, došao je jedan od najsretnijih dana u mom životu, a to je povratak u moj rodni grad, moj topli porodični dom, susret s bliskim ljudima. Ubrzo sam se vratila svom ranijem životu, baš tamo gdje sam stala. Uspješno sam završila Srednju zubotehničku školu, potom sam upisala Pedagoški fakultet, na koji sam išla svega par mjeseci. 
Nakon Prvomajskih praznika, umjesto na fakultet, morala sam se ponovo vratiti u bolesnički krevet. Desilo se ono od čega sam najviše strepila, a to je bio relaps, odnosno povratak bolesti. I onda, opet sve ispočetka. Uslijedile su iscrpljujuće i mučne hemoterapije. Ponovo sam počela gubiti kosu, što mi je, pored borbe za život, takođe vrlo teško palo. 
No, u toj nesreći ponovo sam imala sreću da opet odem u Zagreb na drugu transplantaciju koštane srži. Uz moju porodicu, koja mi je bila velika podrška i sve to sa mnom preživljavala, moram spomenuti i svoju dragu profesoricu Ljubicu Rajić, koja mi, ni u jednom trenutku, nije dala da posustanem. Vjerovala je da ću, i po drugi put, izaći iz ove borbe kao pobjednik. 
Ovoga puta sve je kraće trajalo. Nakon 3 mjeseca vratila sam se kući kao zdrava osoba, puna života, kao osoba koja je spremna da odlučno krene u ostvarivanje svojih neostvarenih želja. Godinu dana sam se odmarala, planirala kako na kvalitetan način osmisliti i ispuniti ovaj lijepi život. Tako sam po drugi put upisala fakultet – ovoga puta Pravni fakultet. 
Sada radim kao volonter u udruženju „Srce za djecu koja boluju od raka“. Moja misija u udruženju jeste da pomognem djeci i roditeljima koji su se našli u istoj ili sličnoj situaciji kao ja, da ih bodrim da ne posustaju u svojoj, ni malo lakoj, borbi.
Zahvaljujem Bogu što mi je dao priliku da iz svega ovoga izađem jača, snažnija i da osjetim blagodati i svu ljepotu života. Neizmjerno sam zahvalna mojoj porodici koja mi je svojom podrškom davala nadu u najtežim trenucima u životu. Hvala ljekarima koji su se trudili sve ovo prebolim da na što bezbolniji način, koliko god je to bilo moguće. 
Hvala udruženju i uposlenicima udruženja koji su pratili čitav tok mog liječenja i bili mi velika podrška u svemu ovome. Hvala im što su mi omogućili da djeci oboljeloj od slične bolesti svojim primjerom pokažem da njihova borba nije uzaludna i da, kao ni ja, ne posustanu i ne gube nadu dok je bezrezervne podrške njihovih roditelja, pažnje i nesebičnog truda savjesnih ljekara i pomoći dobrih ljudi.
Neophodno je da se javnost bolje upozna sa problemom djece oboljele od raka. Koliko je važno da mi, koji imamo to iskustvo, pričamo o toj društvenoj počasti, toliko je bitno da i mediji upoznaju javnost o toj problematici. Što bude veća svijest u društvu o problemima s kojima se suočavaju djeca oboljela od raka i njihove porodice, utoliko će njihova borba biti mnogo lakša i uspješnija. 
Poznata je solidarnost našeg naroda. Ona je potrebna i dragocjena i u ovom slučaju kada oboljeloj djeci i njihovim roditeljima treba poručiti da istraju u svojoj borbi, da budu snažni i nepokolebljivi.