Akil je imao samo 5 godina (6.4.2018.) kada mu je dijagnosticiran tumor na ponsu (dio moždanog stabla), jedna od najgorih mogućih dijagnoza sa procentom preživljavanja svedenim na statističku grešku.

Iako samo dječak i sa samo 5 godina, zaljubljenik u svoje voziće, u svog Tomasa, Gordona, Džejmsa, Edvarda i ostale drugare, Akil je od samog početka svoje borbe pokazao veliku hrabrost i strpljenje. Svaki MRI je radio strpljivo i budan. Svako zračenje, gdje je maskom bio pričvršćen za sto i onemogućen mu svaki pokret, sam u hladnoj sobi na tvrdom stolu opet budan i hrabar bez riječi negodovanja osvajajući svojom ljupkošću, hrabrošću, otvorenošću i ljubavi sve koji su ga barem na trenutak upoznali. Bezbrojni pregledi, bocanja, krvne slike… hrabro i stoički, sa nivoom razumijevanja koji prevazilazi svaki opis riječima. U svojoj dvogodišnjoj borbi Akil je, više samostalno, naučio da čita i piše. Sa svojim doktorima u Turskoj i Gruziji je pričao sam, na tečnom engleskom. Sa drugarima širom svijeta koji su djelili njegovu ljubav prema vozićima, dopisivao se na engleskom jeziku. Čak i kada je postepeno gubio mogućnost hoda, na kraju mogućnost govora i svakog pokreta, nikad nije izgubio ni djelić svog vedrog duha i hrabrosti. Uvijek spreman da popusti svojoj dvojici mlađe braće kada pogriješe i da ih, makar i riječima, zaštiti od naših prijekora.

Akil, pametni, hrabri, lijepi i predobri dječak od samo sedam godina, vratio se našem Gospodaru 10 dana prije svog sedmog rođendana ostavivši iza sebe ogromnu prazninu u našim srcima, ali i spoznaju jednog novog nivoa ljubavi. Nije stigao na svoj prvi dan u školi kojem se toliko radovao.