Neki ljudi ostave trag velikim riječima. Eman Kero nije. On je svoj trag ostavljao osmijehom, radoznalim pogledom i rečenicama koje možda nisu uvijek bile sasvim jasne, ali su uvijek dolazile pravo iz srca.

Tokom liječenja leukemije, dok je boravio u Roditeljskoj kući Sarajevo, Eman je svakom danu davao posebnu boju. Imao je samo četiri godine, ali je znao kako da unese radost gdje god se pojavi.

Kada je zavolio životinje, to nije bila prolazna dječija igra. To je bila prava mala ljubav. Njegova farma putovala je s njim kad god je mogao ponijeti svoje omiljene figurice. One koje nisu stale u kesu s velikim povjerenjem ostavljao je u našoj kancelariji, sigurnog srca da će ga čekati do sljedećeg dolaska.

Jutra nisu mogla početi bez njegove "vizite". Ozbiljno bi pregledao šminku, lak za nokte i nakit svih žena iz Srca, pa bi svojim dječijim kriterijima odlučio ko je tog dana "prošao". Njegove procjene uvijek su izazivale osmijehe, a njegova pojava grijala je prostoriju više od bilo čega.

On je nježan, topao i umiljat dječak. Jedan od one djece koju je nemoguće ne voljeti. Eman nas podsjeća da se sreća često krije u najjednostavnijim trenucima, u povjerenju kojim ostavljaš svoju malu farmu na čuvanje, u iskrenom dječijem pogledu i u osmijehu koji uljepša i najteže dane.

Takva djeca ne ostaju samo u sjećanju. Ona zauvijek ostanu u srcu.