Emela Piljug

I ja sam MladiCa

Ja se zovem Emela Piljug. Dolazim iz Kaknja i imam 20 godina. Studentica sam prve godine fakulteta za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije.

Do moje 7 godine živjela  sam baš kao i svako dijete. Jedina briga mi je bila to da mi mama dopusti da budem malo duže vani kako bih se igrala sa prijateljima. To djetinstvo bez briga je trajalo sve dok nisam završila prvi razred osnovne škole.

Svakog dana sam dolazila kući umorna iscrpljena sto je bilo svima čudno jer nisu navikli na takvu mene. Počeli su bolovi u tijelu i temperatura. Moja destinacija tada je bila bolnica i kuća i tako iz dana u dan. Nakon pola godine saznala sam da bolujem od leukemije. Moja dijagnoza jeste bila akutna limfoblastična leukemija. Sama riječ leukemija mi je zadavala strah .Od dana saznjavanja za mene i moju porodicu svaki dan postao je bitka. Osjećala  sam svakodnevno bol ali nikad nisam izgubila osmijeh sa lica. Dani su bili kao mjeseci, a mjeseci kao godine. Najteže od svega mi je palo to što mi je opala kosa. To me zaboljelo više nego cijelo liječenje. Bila sam svjesna da je sve na meni i na mojoj hrabrosti, trudu i borbi da pobijedim tu bolest. Podrška mojih roditelja, dede, nane i sestre je bila moja snaga koja me držala  uspravo usred oluja koje su me pogađale.

Nakon kiše dođe duga tako je i kod mene nakon teške borbe uspjela sam pobijediti. Taj period u životu me izgradio u djevojku koja je naučila da cijeni svaki trenutak svog života i da se bori bez obzira koliko je izazov težak. Uz pomoć pravih ljudi sve se može riješiti. Ljudi koji me najviše razumiju su MladiCe.

To su osobe koje su prošle kroz isto kao i ja. Danas smo mi ti koji pričaju o raku jer  RAK NIJE BAUK, PRIČAJMO O NJEMU.